Tri (Dror Mišani)

Najavili su promjenu vremena. Počelo je sijevati, intenzitet grmljavine se pojačava, a vjetar nagovješta da je nevera iza ugla. Dobro sam provjerila ulazna vrata večeras. Nije mi svejedno, mnogi bi se nasmijali, ali zaista nije. Zaklopila sam roman malo prije, i trebala bih pisati nešto drugo. Ali pišem ovo jer ne želim izgubiti nijednu misao koja mi je glavom prolazila dok sam čitala Tri. Nijedan srh, ni tu jezu koja me još prožima. Nije to mučenje, jednostavno riječi moraju na papir. A teško je kad su misli toliko intenzivne.

Krenulo je kao neobična romantična priča. Orna, žena u svojim tridesetima, rastavljena nakon što ju je muž ostavio zbog druge, upoznaje Gila, sređenog i uglađenog muškarca s kojime na početku samo razmjenjuje poruke na stranici za rastavljene. Ali kemija postoji, ona je nesretna, a Gil je drag. I malo pomalo, dopisivanje postaje viđanje. Tajno, jer Orna živi s malenim sinom koji još pati zbog rastave roditelja, a Gilu također tako odgovara. Odgovarat će mu i kasnije. U poglavljima Dvije i Tri. Ovo je bila Jedna.

Iako sam u nekom nevjerojatnom nizu fantastičnih romana u zadnje vrijeme, dugo jedan nisam pročitala u manje od dva dana. Ali ovaj me već od prve stranice u potpunosti uvukao u svoj zagrljaj i nije puštao. Kao što ni glavni lik nije htio pustiti njih tri. Fantastičnog stila, podijeljen u tri poglavlja kroz koja nas autor upoznaje s Tel Avivom i njegovim četvrtima i stanovnicima, ova je psihološka drama jedna od onih koje vam neće dati mira. Kraj svakog poglavlja neće vam dati mira. Morate nastaviti, jednostavno morate.

Iako početak daje naslutiti da bi moglo biti priče o ljubavi i vezama, vrlo brzo postajemo svjesni da je ovaj roman sve samo ne to. Sve nam postaje jasno, ali ne znamo kako će završiti, hoće li svi otkriti ono što mi već znamo. A znamo da čitamo više toga u jednome, krimić, dramu i triler i sve se neizmjerno dobro slaže. A panika nas hvata, očaj da bi sve moglo završiti neriješeno.

Ovaj me roman držao na rubu stolice svakom svojom rečenicom, svakom odlukom glavnih ženskih likova koje na trenutke nisam ni razumjela. Ali dok se ne nađemo u sličnoj situaciji, bolje je ne suditi. Orna, Emilija i Ela su izgubljene, nesigurne i prestrašene, možda i nezadovoljne, ali ne popuštaju odmah, pokušavaju doći do odgovora, do nekakve reakcije. Ali ni ne shvaćaju da se na taj način samo još više uvlače u ralje koje čekaju da ih zgrabe.

Mišani piše fantastično i znam da ću potražiti i druge njegove romane jer je nevjerojatan način na koji doslovno komunicira s publikom. Da, obraća nam se, postajemo sudionici ovog ljudskog horora te time sve dobiva još jednu, stravičniju, dimenziju. Mijenja perspektive, naratore, glagolska vremena i sve spaja u cjelinu koja savršeno funkcionira. Naslutila sam što se događa negdje polovicom treće cjeline, ali ništa nije umanjilo dojam nakon čitanja. Neki su ga okarakterizirali kao triler. E pa ako i je, onda želim još ovakvih trilera.

Nevera je skoro i završila, balkon je mokar, vrata ću još jednom provjeriti prije spavanja.

Prevela s hebrejskog: Laila Šprajc

Izdavač: Fraktura

Žene drage srcu mom (Isabel Allende)

“Želimo uključivu i egalitarnu civilizaciju, bez diskriminacije po rodu, rasi staležu, dobi ili bilo kojem drugom kriteriju koji nas razdvaja. Želimo ljubazan svijet u kojem caruju mir, empatija, pristojnost, istina i suosjećanje. A više od ičeg želimo radostan svijet.

Postoje ti neki autori s kojima se povežete i znate da ćete pročitati sve što oni napišu. Jednostavno se dogodi nekakav klik i pri pomisli na njihove romane uhvati vas onaj neki adrenalin, pozitivna trema koji vas tjeraju da posegnete za njima. Kod mene je to tako. Jedna od njih je Isabel Allende koja me osvojila Japanskim ljubavnikom i Dugom laticom mora. Malo me pokolebala s Kćeri sreće, a još nisam pročitala njenu najhvaljeniju Kuću duhova. To ću brzo ispraviti. Ono što mene privlači ovoj autorici njena je umješnost da svojim iscrpnim tekstom čitatelju približi i najsitniji detalj. Ponekad to čak može biti i naporno, ali vrlo brzo nas prebaci u njen svijet, povijesne činjenice i neizmjerno zanimljive likove, od kojih su nerijetko glavne snažne i odlučne žene.

Njen je posljednji naslov posvećen tim ženama, borkinjama za slobodu, za ženska prava i emancipaciju. Onima koje pokušavaju napraviti promjenu, pokrenuti revoluciju, podići glas za manje vrijedne, potlačene i pogurane. Allende nas u svome malenom, a toliko velikome tekstu suočava sa strahotama koje se i dan danas događaju u manje razvijenim zemljama, ali i onima na koje nikada ne bismo pomislile. Allende priča o svome djetinjstvu, vlastitome ocu, patrijarhu kod kojeg se znalo gdje je ženi mjesto. Ne zamjera mu previše jer se tako živjelo, ali vrlo brzo se odmakla od njegova svijetonazora i odlučila promijeniti nešto, način na koji se muškarci i društvo odnose prema ženama, u svim aspektima. Puno progovara i o godinama te koliko smo sposobni biti produktivni i kreativni kada zađemo u treću dob.

“Dok god budem mogla, mislim se vući po stubama do potkrovlja u kojemu pišem i provoditi danezabavljajući se s pričanjem priča. Ako mi to uspije, starost me ne zabrinjava.”

Činjenice koje nam donosi su zastrašujuće, brojke s kojima nas suočava tjeraju suze na oči, a najgore od svega je što se još uvijek o tome dovoljno ne govori, a sukladno tome ni ne djeluje. Mačizam i feminizam, dva pola suprotstavljena u njenim riječima sežu daleko u prošlost. Feminizam postoji već dugo, ali ga se nije takvim doživljavalo. Mačizam se pokušava iskorijeniti, ali nažalost, teško. Možemo se samo nadati da malim koracima može doći do promjene. Neke stvari su duboko usađene u kulturu, tradiciju i vjeru.

“U mnogim dijelovima svijeta nesreća je ako imate kćer, a sinovi su blagoslov. Babice su manje plaćene ako je dijete djevojčica.”

Roman je na trenutke i vrlo duhovit, Allende nas provodi kroz njegove stranice neizmjernom stilskom lakoćom, pomalo netipičnom za ono što smo od nje navikli. Poglavlja su kratka, eksplozivna i tjeraju na čitanje. Kao da se ne radi o publicističkom štivu već o najnajpetijem tekstu dobre beletristike. Vrlo je izravna, hrabra i odvažna, na trenutke i bahata i takva i treba biti. Njen glas može vrlo daleko stići i ukazati na mnoge probleme. Feminizam nije popularan pokret, on je ovdje već jako dugo, ali potisnut, skriven. Ovo je jedan od načina na koji možemo saznati što se događa oko nas. Jer događa se, ne samo u siromašnijim zemljama. Mnoge su žene stjerane u kut i u našim gradovima, u gradovima SAD – a, Velike Britanije i Japana. I zato “moćne” žene današnjice moraju istupiti i progovoriti. Allende se već dugo bori za prava žena i ne namjerava odustati.

Pripremite se na šokantne ispovijesti, ali i na Allendine tipične povijesne, autobiografske crtice kojima nas odvodi u svoj Čile, također prilično okrutan i nemilosrdan prema ženskome svijetu. Mene je ovo štivo naljutilo, rastužilo, ali i ohrabrilo, natjeralo na razmišljanje i promišljanje. Još se jednom Allende dokazala kao majstorica pripovijedanja, ovoga puta u nešto drugačijoj formi, ali ponovno onog koje vas uhvati i ne pušta do posljednje riječi.

“Želimo svijet u kojemu ima ljepote, ne samo one koja se cijeni osjetilima, nego i one koja se zamjećuje otvorena srca i bistra uma.”

Izdavač: Vuković&Runjić

Čista divljina (K.A. Tucker)

Ljubavni romani, romanse, kako ih već volimo nazivati. Mnogima omiljen knjiški žanr. Za mene nešto čega se ne hvatam često, ali svako toliko volim pronaći neki dragulj skriven u mnoštvu prosjeka. Dugo ga već nisam pronašla. Mislila sam da bi se to možda moglo dogoditi s Dok je tebe ove autorice, ali ostavila me potpuno ravnodušnom. Poslušala sam savjet mnogih i nisam odustala od njenih romana te sam se uhvatila prvog dijela “divlje” trilogije, Čiste divljine. I našla sam ga, dragulj u moru ljubavnog štiva. Našla sam ono što godinama tražim, roman koji će se naći rame uz rame sa svim romantičnim filmovima koje obožavam.

Calla je odrasla uz majku i očuha, posloženoj obitelji u kojoj nikada ničega nije nedostajalo. Ali oduvijek ju je kopkalo zašto je njen otac nikada nije posjećivao, zašto su telefonski razgovori naglo prestali prije dvanaest godina, s njenih nježnih četrnaest. I odjednom dobiva poziv nepoznate žene koja je poziva u Bangor, udaljeno mjesto na zapadu Aljaske kako bi se oprostila od svog oca. Oca kojeg nikada nije upoznala, koji ju je napustio kad je imala dvije godine, oca koji umire od teške bolesti. Calla je u međuvremenu ostala bez posla i prekinula jednogodišnju vezu te se odluči na taj riskantan potez i natrpana prtljagom skupocjenih stvarčica ukrcava u Torontu na avion prema Anchorageu na Aljasci. Ali nije to jedini let. Mora presjesti za Bangor, a to će izvesti Jonah, bahati i neugledni pilot koji radi za njenog oca, vlasnika poznate avionske kompanije Divlja Aljaska. Naravno da će Jonah biti sve što Calli ne odgovara, ali malo pomalo Jonah će postati nešto skroz drugačije. Naravno 😉

“Ponekad je naporan, ali je najbolji pilot kojeg imamo. Vjerojatno i jedan od najuđih, ali svi smo mi na neki način ludi. Neki više, neki manje.”

K. A. Tucker se Čistom divljinom iskupila za sve što sam joj zamjerila kod Dok je tebe, a toga je bilo dosta. Ali ono čime me najviše pridobila je stil koji je potpuno drugačiji od spomenutoga romana. Nema ovdje ljigavih fraza, rečenice su staložene, ali svejedno iz njih isijavaju toplina i žar koji nas prate do samog kraja. Ovaj je roman mnogo više od samog ljubavnog romana. Ovo je i ozbiljna obiteljska priča koja govori o drugim šansama, o iskupljenjima koja će možda doći prekasno, ali će se ipak dogoditi, o oprostu. On govori i o dobrim ljudima i veličini njihova srca. Nećete ga jednostavno zaklopiti i odložiti te sutradan zaboraviti na njega. Uvući će vam se pod kožu, sjetiti ćete se mnogih njegovih dijelova i zamisliti se nad njima, možda i staviti sebe u istu situaciju. Mogao bi vas dobro razdrmati. A saznat ćete i mnogo o zapadnoaljaškim pilotima i njihovom načinu života, ljubavi prema svome poslu i nemilosrdnome krajoliku koji ih okružuje. Zaista jedan fascinantan odnos između čovjeka, posla koji voli i za koji živi i prirode.

Iako mu ne nedostaje klišeja, iako je sve onako kako pretpostavljate da će biti, nešto je u ovome romanu. Nešto posebno, što drugi nemaju. Je li to neodoljiv glavni muški lik, dobričina koja se skriva iza krute i sarkastične ljušture? Je li to heroina, naizgled tipična, razmažena djevojka koja je ipak mnogo više od onoga što na prvi pogled dobijete? Ili je to ta divlja, neukrotiva Aljaska, toliko udaljena i tajanstvena, a toliko neodoljiva da vam se i preko riječi uvuče pod kožu? Mislim da je kombinacija svega troje. I činjenica da je sve toliko prirodno, toplo i nepretenciozno, toliko realno i slatko u svoj svojoj nesavršenosti. Da na kraju ispadne savršeno. Jer zaista, Čista divljina je savršen ljubavni roman. I toliko mi je drago da postoje još dva dijela jer se još nisam zasitila te zastrašujuće Aljaske i njegovih stanovnika.

“Bujno, zeleno, ravno tlo proteže se cijelom dužinom koju mi tamno nebo dozvoljava vidjeti, ogromno prostranstvo zemlje koju ljudska ruka uglavnom nije dotakla. Posuta je potocima i jezerima svih oblika i veličina, a tu je i široka rijeka koja njime gmiže poput zemlje.”

Izdavač: Fokus na hit

Doručak (Dinko Mihovilović)

Ponekad je dovoljno sto pedesetak stranica neke knjige da se potpuno izgubimo u njoj. To mi se dogodilo s Doručkom. Sto šezdeset napetih stranica, pomno ponuđenih čitatelju, jednostavnog, ali posebnog stila. Svaka od njih skriva nešto važno, nešto potisnuto i skriveno i jako simbolično. Nešto što nam neće dopustiti da je odložimo.

Mia je dijete iz doma za napuštenu djecu, dijete roditelja samoubojica, žena koja je uspjela posložiti svoj odrasli život nakon što je sa svojih osamnaest godina napustila dom. Napustila je i Vedrana, jedinog prijatelja kojeg nikada nije zaboravila. Majka je troje djece, supruga simpatičnog Borisa, osoba za koju bi se izvana reklo da ima sve. Ali Mia nije potpuno sretna i kad jednog dana otvori omotnicu koju joj je poslala izvjesna Tisa Kolar, Mijin se život malo pomalo počinje mijenjati. Odjednom Boris više nije ono što je do tada bio, njen najstariji sin Damjan počinje razvijati zabrinjavajuće obrasce ponašanja, a Mia se najviše posvećuje tajanstvenim porukama psihijatrice Kolar, onima koje će rezultirati šokantnim otkrićem i nezamislivim doručkom.

“Prvo razočaranje u prijatelja vrlo je osobit i dubok doživljaj. Vjerujem da sam se tada zapitala postoje li uopće ljudi koji nisu sami.”

Dugo sam razmišljala o ovome romanu, mučile su me slike, opisi, odabiri glavnog ženskog lika, a posebice jedna odluka koju ne znam jesam li joj u stanju oprostiti. Autor je jako pametno posložio sve krhotine ove razbijene priče, postepeno nam otkrivajući tragove koji su nam mogli ukazati na ono što se sprema. Ali unatoč svoj simbolici, svim nitima koje smo trebali povući da bismo isplivali na površinu, teško ćemo biti spremni za ono što nas očekuje, ono što ovaj roman svrstava u one uznemirujuće psihološke drame koje su toliko moguće i realne da nas je strah to i pomisliti.

“Postoje i gore obitelji, i one koje imaju mnogo manje.”

Priču pratimo kroz različita vremenska razdoblja u kojima upoznajemo glavne likove i pratimo njihove odnose. Uspijemo se vrlo brzo i povezati s nekima od njih, ali Mihovilović nam ne dopušta da se potpuno vežemo ni za jednog. I bolje. Mislim da bi nam na kraju bilo još teže.

Ovaj tekst završavam onako kako sam i započela, divljenjem kako netko može u tako malo stranica smjestiti toliko događaja, a da nijedan nije previše. Ovaj je roman poput glazbenog djela koje započne mirno, sporo i staloženo te neprestano raste, da bi naposljetku kulminiralo vrhuncem koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim, a pojam doručak će čitatelja još danima proganjati.

Izdavač: Hena Com

Kad bih ti barem mogla reći (Hannah Beckermann)

Mnogi su razlozi zašto se za neku knjigu vežemo više nego za druge. Objektivni, subjektivni. Neke knjige do nas dopru brže, jednostavnije i puno nam toga u određenom trenutku mogu pružiti. U pravome trenutku. Sigurno bismo ih potpuno drugačije doživjeli da smo ih čitali ranije ili kasnije. Ali taj je trenutak često presudan. Kad bih ti barem mogla reći roman je koji čitatelju dolazi u takvim trenucima. Neće ga svi na isti način doživjeti, preosoban je i preintiman da bi se mnogima svidio. Ali to i je ljepota čitanja. Svatko pronađe nešto za sebe, netko više, netko manje. Mene je pogodio, potresao, naljutio, raznježio, rasplakao. A vjerujem i da će svakoga tko ima braću ili sestre i samo na trenutak zamisli što bi napravio da se nešto ovakvo dogodi.

Sve se promijenilo jednog jutra prije nego što su Lily i Jess krenule u školu. Tog je dana Jessin život promijenio smjer, udaljivši je od njene obitelji, a posebice sestre Lily. Uzalud je njihova majka trideset godina pokušavala pomiriti vlastite kćeri, nesvjesna koliko je teška tajna koju jedna od njih čuva. Hoće li ona ostati tajnom, koliko dugo je moguće trpjeti i šutjeti, koliko jedna osoba može biti sebična ili obzirna?

Nekoliko je sudbina isprepleteno u ovoj priči, svaka na svoj način komplicirana i posebna. Često je mnogo toga ispod površine i tek kad malo bolje zagrebemo, možemo otkriti koliko je nečija stvarnost zapravi privid, koliko se iza nečije savršene vanjštine krije tuge i nevolje. Spisateljica se uhvatila u koštac s raznim temama koje možda nije, doduše, u potpunosti obradila. U pojedinim se poglavljima malo pogubila, otišavši previše u detalje, dok je ono najvažnije ostalo samo dotaknuto. Ali mislim da nam je ovom pričom htjela ukazati na činjenicu da nije uvijek dobro biti pretvrdoglav i odbijati poslušati što nam druga strana ima za reći. Zašto smo često toliko ponosni? Što nas spriječava da popustimo i pružimo barem jednu priliku onome tko nam se želi približiti?

“Ali sada, odjednom, Jess se čini da sve razumije, sve te razgovore koje nije smjela čuti. I sada kad shvaća, svim srcem bi htjela da to nije tako.”

Pripremite se na suze, posebno ako vas ova knjiga pogodi u pravome trenutku, ako se samo na sekundu uspijete poistovjetiti s nekim od njenih likova. Jer biste mogli. Nekoliko je poglavlja romana toliko snažno da ćete možda morati i zastati, duboko udahnuti i tek onda nastaviti s čitanjem, u strahu što vas očekuje na samome kraju. Bol izvire iz njenih stranica, ona najiskrenija, najdublja, ona koja se pojavi kad jedna obitelj više ne nalikuje na sve što je do tada bila. Majčinska ljubav, očeva zaštita i sestrinski odnosi koji se u jednom trenutku u potpunosti poremete.

Nemojte da vas zavara “proljetna” naslovnica ove priče. Visibabe jesu s razlogom ovdje, ali do tog nekog novog početka, nekog buđenja treba proći mnogo godina, pregršt skrivenih osjećanja i progutanih riječi koji bi mogli uništiti život mnogima.

“Jer je sada bila sigurna da nečija priča ne prati određeni put od rođenja do smrti. Postojali su bezbrojni počeci i završeci, bezbrojne mogućnosti za novi početak.”

Izdavač: Mozaik knjiga

Ti si moje sve (Sanja Srdić Jungić)

“Čuti najgoru vijest u životu vjerojatno je i najgori trenutak bolo koje tragedije. Ipak, probuditi se sljedeće jutro i spoznati da je sve što se dan prije dogodilo bilo istinito i da će se takav trenutak ponavljati svako jutro do kraja tvog života… vjerojatno je jednako bolno. Ako ne i gore.”

Nerijetko stvorimo određena očekivanja prije čitanja, koliko god se trudili pristupiti svakome romanu što otvorenije i slobodnije. Kad sam na naslovnici pročitala da se spremam otvoriti najiščekivaniji domaći ljubavni roman godine, skeptik u meni se malo namrštio. Ali znala sam da ovo neće biti samo ljubavni roman, ovog puta sam se malo raspitala prije čitanja. Nisam upoznata s autoričinim prvijencem jer me nije privukao, ali kad su mi rekli da se ovdje prvenstveno radi o obiteljskoj priči, a manje o ljubavnim zavrzlamama, odlučila sam mu dati priliku. I dobro da jesam! Dobila sam puno više od očekivanog, dobila sam ono što toliko dugo vec tražim od ljubavnog romana.

Elena je djevojka koja naizgled ima sve. Roditelje s kojima se izvrsno slaže, mlađu i stariju sestru koje unatoč razmiricama neizmjerno voli i najbolju prijateljicu s kojom trati dane u školi i izvan nje. Ali iz vedra neba, jednog nesretnog poslijepodneva, Elenin se život mijenja iz temelja. Ništa više nije kako je bilo. Jedina konstanta je Aleks, njena srodna dusa, košarkaš koji joj vrlo brzo ukrade srce. Roman započinje rečenicom “Sutra se udajem, tata.” Elena stoji na grobu svoga voljenog oca i ovdje kreće njena priča. Mora opisati Aleksa tati, mora mu otkriti te toliko snažne osjećaje, one od kojih ponekad sve boli. I kad pomislimo da se sve posložilo, kad se u potpunosti stopimo s Elenom i njenim problemima, priča se preokrene za 180 stupnjeva, a mi se nađemo u jednom drugome svijetu, onome u kojoj je Elenin otac živ. Ali u tome svijetu još se toga promijenilo.

“Jednom joj je jedan psihijatar s kojim je pričala na tu temu rekao kako je stabilnost samo privid. Pomakneš li osobu malo lijevo ili malo desno, pomičeš i njezinu percepciju stabilnosti.”

Sanja Srdić Jungić napisala je roman za romantične duše, za one koji se mogu poistovjetiti s mnogim aspektima njene knjige, ali i za sve koji su se zaželjeli klasične, staromodne ljubavne priče, bez uobičajenih klišeja i neizostavnih preokreta koji završe uvijek na isti nacin. Autorica je vrlo vješto posegnula za dobro poznatim scenarijem što bi bilo kad bi bilo i obradila ga vrlo intimno, inspirirano njenom životom. To doznajemo u njenoj zahvali, nakon koje nam se oči ponovno napune suzama. Da, plakala sam, u više navrata. Nijednom nisam okrenula očima na poteze glavnih junaka. Sve se nekako posložilo. Napokon sam pročitala ljubavni roman kakav vec godinama tražim. Onaj koji ne poželim samo gledati, već uživam u njegovu čitanju.

Najbolji dio romana karakterizacija je likova. Razrađeni su, puni mana i vrlina, ljudski, opipljivi i vrlo ih se lako može zamisliti u svojoj okolini. A muški likovi su napokon normalne osobe, od krvi i mesa, nikakvi slamatelji ženskih srdaca. Vjerujem da je ta komponentna autobiografskog jako utjecala na to. Mene je ova priča vratila u moje tinejđerske godine, u isto vrijeme kada je i Elena prolazila kroz probleme te me podsjetila na dane kada su mi se ti problemi činili najgorima.

Na trenutke me stilski mučila, morala sam se naviknuti na taj razgovorni stil u romanu, ali nakon nekog vremena to mi je prestalo smetati. Zaista joj malo toga mogu zamjeriti i veselim se sljedećem Sanjinom romanu, iako je ovime postavila prilično visoku ljestvicu. Ti si moje sve univerzalna je priča o ljubavi, gubitku i ponovnom pronalaženju sreće. Natjerat će nas da se zamislimo i upitamo što nam je najvažnije u zivotu, bez čega ili koga ne možemo i koje bismo sve korake poduzeli da se ništa ne promijeni.

“Gubitak bliske osobe kod nas je tabuiziran i ljudi se ne znaju nositi s tim, a još manje usude se tražiti neki savjet.”

Izdavač: Naklada Fragment

Što smo izgubili u vatri (Mariana Enriquez)

Žanr kratkih priča, često prilično škakljiv za mnoge. Ni sama ne posežem previše za njime iz straha da će mi nešto nedostajati i da neću dobiti ono što očekujem. A što uopće očekujem? Nisam nikakav književni kritičar, ne razumijem se u teoriju književnosti, a ni ne volim suditi o nekome djelu prije nego što ga pročitam. Ova me zbirka priča zaintrigirala najviše svojim mjestom radnje. Argentina, toliko daleka i nepoznata, što bi mogla skrivati? Hoću li ovdje upoznati njene ljude, njenu kulturu ili njene običaje? Hoću li čitati o kriminalu, o teškoj situaciji onih manje sretnih kojih je ondje mnogo… Jezive priče, stoji na poleđini. E to sam i dobila, priče od kojih mi se na trenutke ledila krv u žilama, od kojih sam skakala na najmanji šum koji sam čula dok sam ih čitala. A čitala sam ih kasno u noć. Neugodan osjećaj. Ali isplatilo se. Svaki trzaj i nelagoda koji su mi se uvukli pod kožu.

Što smo izgubili u vatri mozaik je od dvanaest kratkih priča u kojima nas autorica odvodi do samog ruba, tjera nas da okrećemo stranice i ne želimo da ta misterija završi. Već je uvodna priča Prljavi dječak toliko moćna i strašna da vas jednostavno prikuje za stolicu. Prljavi grad, njegovi stanovnici na samoj margini, okrutnost kojoj ljudi pribjegavaju kako bi se suočili sa svojom svakodnevicom. Ili ne bi? Možda i najbolnija od svih dvanaest. Jer je njena misterija realnost. Kod mnogih drugih misterija je pomalo i nadnaravna pa nam je možda lakše dovršiti ih. Prljavim gradom Enriquez otvara svoj mozaik na najmaestralniji način. Nije svih dvanaest na potpuno istoj razini, ali svatko će pronaći neku za sebe, neku koja će ga vratiti u djetinjstvo i u strašne priče koje su se pripovijedale na rođendanima ili raznim druženjima. Jer to su te, one koje ponekad niste bili hrabri čuti, ali niste odoljeli i morali ste ih poslušati. E ovdje ćete ih htjeti pročitati. Neće vam dati mira. A kad dođete do kraja svake, zastat ćete i malo pričekati jer ćete ih morati probaviti. Posebno posljednju, onu najokrutniju i najnevjerojatniju. Onu o tome što se može izgubiti u vatri.

Enriquez nas upoznaje s neobičnim glavnim likovima, odbačenima, zatočenima, nesretnima. Onima koji trpe i često sve izgube. Toliko sam puta poželjela još koju stranicu, da mi objasni što se dogodilo, zašto. Ali to je ljepota ove zbirke. Nećemo saznati, nije ni potrebno. Autorica nas ostavlja u neizvjesnosti i dozvoljava da sami stvorimo sliku o onome što smo pročitali, da sami interpretiramo što nam je sve servirala. A servirala nam je zaista mnogo. Unakaženu djevojčicu u jednoj tajanstvenoj kući, prljavog dječaka zavezanog lancima, nezainteresiranog supruga i dvije žene koji kreću posjetiti obitelj u susjedni Paragvaj, prljavog dječaka i njegovu trudnu majku narkomanku te još mnoštvo živopisnih likova, onih zaboravljenih, drugačijih, odbačenih. Svatko je nešto izgubio u vatri, a mi moramo otkriti što i kako. I ta su otkrića na trenutke bolna, vrlo često zastrašujuća, ali i neizmjerno okrutna.

“Eli je urliknula, a Paola joj je u očima vidjela agoniju dok je dječak zubima kopao po trbuhu, uronio nos u crijeva, disao je u mačku, koja je umirala gledajući vlasnicu, uznemirena i iznenađena pogleda.”

Neće ova zbirka priča svima biti toliko fascinantna, prvenstveno zbog njene morbidnosti. Pripremite se na dvanaest vješto napisanih pripovijedaka koje vam neće dati mira, neovisno o krajnjem dojmu. Htjet ćete ih analizirati, pitat ćete se što se dogodilo, zašto baš tako. Ovo je jedna od onih knjiga koje nećete tako lako zaboraviti. Mogla bi vas zaprepastiti, vjerojatno će vam se zavrtjeti u glavi ili na trenutke čak i smučiti, ali jedna je od onih o kojima ćete raspravljati i tražiti sugovornika koji će još dugo u noć s vama o njoj pričati.

“Godinama sam mislio da je ova trula rijeka dio našeg mentaliteta, razumiješ? Nikada ne razmišljati o budućnosti, bah, bacimo sve smeće tamo, odnijet će ga rijeka? Nikada ne razmišljati o posljedicama, drugim riječima. Zemlja neodgovornih.”

Izdavač: Hena com

Prijelazi (Alex Landragin)

Prijelazi… Za svakoga nešto drugo, nekome duhovno, nekome materijalno, nekome tjelesno. Svatko ih drugačije zamišlja i doživljava. Nekome nisu ni potrebni. Ali mnogima jesu. Doslovni ili preneseni, uvijek nam nešto donesu. I većinom se dogode u pravome trenutku. Kao što ponekad, ne tako često, ali ipak da, pročitamo knjigu koja nam je baš u tom trenutku bila potrebna. Ona nas je pronašla. A onda se mi pronađemo u njoj.

“stvar je u očima. Uspijete li ih dobro naslikati, dočarat ćete nečiju dušu. Naslikate li ih loše, sve će vam promaknuti.”

Već u samome predgovoru, Landragin nas na maestralan način uvodi u svoj roman prvijenac. Naime, nudi nam dva načina na koji možemo pročitati njegovu knjigu. Mi odlučujemo, biramo kako ćemo doživjeti njegove prijelaze. Hoćemo li ih čitati uobičajeno, od prve do posljednje stranice, ili ćemo slijediti upute koje su nam ponuđene. Odabrala sam klasičan način. Možda ga jednog dana pročitam i na ovaj pomalo neobičan, ali toliko inventivan.

Roman je podijeljen u tri dijela, toliko isprepletena da na trenutke ni ne znate gdje ste, ali ni kada ste. Posvuda nas vodi, na najudaljenija mjesta, u najdublje uglove ljudske duše i među njihove najskrivenije tajne. Moramo se koncentrirati, moramo biti prisutni jer ćemo tek tada u potpunosti shvatiti sve što nam je autor htio ispripovijedati.

“Knjigoveštvo je smatrala umjetnošću, a knjigoveže umjetnicima gotovo na razini književnika.”

Knjiga s tri zasebna rukopisa slučajno je pala u ruke jednome pariškome knjigoveži. Intrigantni i prepuni misterije, rukopisi otkrivaju mnoge tajne koje ćemo otkriti (ili nećemo) kroz šetnje pariškim i briselskim ulicama, kroz intrigantne razgovore raznih neobičnih likova, osoba koje traže sebe, traže ljubav i svoje mjesto pod Suncem. Uplest ćemo se i u seriju užasnih zločina u “Gradu duhova” drugome rukopisu te možda sve shvatiti u posljednjem, onom transcendentalnom, fantastičnom, najneobičnijem, “Priči o albatrosu.” Ovdje putujemo kroz sedam životnih vijekova, na način na koji nismo mogli ni zamisliti.

Prijelazi su jedna kompleksna priča, isprepletena kroz godine otkrivanja i potrage, a zapravo iskrena ljubavna elegija, skrivena u različitim dušama i prepričana kroz različite oči. Oči su ključ svega, one imaju moć i često vam ne dopuštaju da odaberete. Ni ne snađete se, a već ste negdje drugdje, živite drugi život. Ali to ste i dalje vi. kad zaklopite ovu knjigu, zastat ćete i razmišljati, propitkivati odluke glavnih likova, ali i zapitati se kako biste vi postupili. Jesu li naše porijeklo i njegovi običaji toliko duboko ukorijenjeni u nama da im se ne možemo oduprijeti? Ili možda ne želimo? Sa zadnjom riječi ove priče možda ćete znati biste li otvorili oči ili biste ih ipak držali zatvorenima i proživjeli svoj život bez mijenjanja njegova prirodnog slijeda.

“Kada se pogledam u ogledalo, ja sebe vidim tuđim očima – očima čovjeka koji me volio, čovjeka kojeg sam ja voljela, jedinog čovjeka kojeg ću ikada voljeti.”

Kolika je zapravo naša moć da nešto promijenimo? Hoćemo li se pomiriti s onime što nam je zacrtano, s onime “običnime” ili ćemo ipak težiti nečemu većemu, grandioznijem, ali vrlo često s posljedicama koje možda ne želimo? Alex Landragin je kroz svoju fantaziju, uz primjese magijskog realizma te puno misterije načeo temu o kojoj bi se moglo satima raspravljati.

Izdavač: Vorto palabra

Profesorova omiljena jednadžba (Yoko Ogawa)

“Bio je to njegov način komuniciranja s ljudima. Brojke su bile njegova desna ruka ispružena da se rukuje, no istovremeno i ogrtač, koji ga je štitio.”

Što biste rekli osobi koja nakon svakih 80 minuta nanovo gubi pamćenje? Kako biste ih provodili s njom? Biste li ih učinili nezaboravnima? Yoko Ogawa je napisala jedan iznimno topao roman, u dvjestotinjak stranica utkala je pregršt pozitive i nade, a kroz prilično hladnjikavu matematiku upoznala nas s jednim divnim umom, suosjećajnim i brižnim muškarcem kojeg je u najboljim godinama života snašla teška tragedija. S muškarcem koji je uljepšao život jednoj samohranoj majci i njezinu sinu.

“Osobi sa sposobnošću pamćenja ograničenoj na 80 minuta ja sam svaki dan bila nova domaćica, žena koju prvi put vidi. Zato je svaki put prema meni bio suzdržan i srdačan.”

Kada mlada, ali iskusna domaćica, samohrana majka desetogodišnjeg dječaka, dobije posao njegovateljice briljantnog profesora matematike, ni ne sluti koliko će joj se život promijeniti. Nabolje. Profesor je prije mnogo godina doživio prometnu nesreću nakon koje se ne sjeća ničega, a njegovo je pamćenje ograničeno na svega 80 minuta. Nakon toga, on zaboravlja. Sjeća se svega što se dogodilo do te kobne nesreće 1975. Njegov je um i dalje fascinantan, ali većinom zaokupljen matematičkim problemima i bejzbolskim rezultatima. Profesor upoznaje mladu ženu i njenog sina s kojime odmah uspostavlja neraskidivu vezu. Taj će muškarac, potpuno nesvjestan svega, ispuniti srca te mlade obitelji i zauvijek im promijeniti živote.

Ovo je jedan od najneobičnijih romana koje sam ikada pročitala. S jedne je strane prepun matematičkih zadataka, jednadžbi, riješenja, teorija, a s druge bejzbolskih imena i pravila. Ne bih nikada očekivala da će me se toliko dojmiti. Jer iza te, možda naizgled, krute teme, krije se iznimno topla priča, jedna od onih koje nam ugriju srca. Priča o ljudima, krhkima, tužnima, ostavljenima, onima kojima je potrebna lijepa riječ i nečije društvo. Isprva je taj netko stranac, ali vrlo brzo taj stranac može postati jedna od najvažnijih osoba u nečijem životu. Iako mi je na početku dosta dugo trebalo da se priviknem na sve te brojeve na njegovim stranicama, jer matematike zaista ne nedostaje, brzo sam se prepustila i dopustila toj znanosti da me osvoji na potpuno drugačiji način od onog školskog. Ovdje je matematika jedan važan sporedni lik, okosnica svih drugih odnosa u romanu, početak i kraj svega. Ovdje brojevi dobivaju svoj smisao.

“Svaki zadatak ima svoj ritma, eto zašto. Kao u muzici. Kada glasno čitamo, taj nas ritam ponese. Tako smo u stanju sagledati cjelinu i možemo pretpostaviti gdje nas vrebaju zamke, možemo uočiti opasna mjesta.”

Budite otvorena uma, prihvatite sve te brojeve, pomoći će vam razumijeti jedan potpuni drugačiji um, posebno ako takve inače ne susrećete oko sebe. Dobit ćete predivnu priču, životnu i iskrenu, o malim ljudima, pojedincima koji su shvatili koliko je važno prijateljstvo i spoznaja da imaš nekoga na koga se možeš osloniti. Pa makar na tih 80 minuta. Možda ćete i sami sebe priupitati neke stvari, zapitati se što je važno u životu i koliko zapravo utječemo jedni na druge.

Profesorova omiljena jednadžba roman je koji ćete polako čitati, upijajući svaku njegovu riječ i događaj. Neće vam biti jednostavno zaklopiti ga jer ćete imati osjećaj da ste pozdravili dragog prijatelja. Ali znat ćete da će vam dugo ostati u srcu i mislima.

“Bio je to nesumnjivo Profesorov rukopis. A za njega vječnost nije imala uobičajeno značenje; bila je to vječnost kao u matematičkih teorema, koji su vječni.”

Izdavač: Hena COM

Zemlja vukova (Krešimir Čorak)

“Svijet je prepun čudesa za koja ni ne slutim da postoje. A ja sam im svjedočio. Vidio ih vlastitim očima.”

Ova me knjiga, priznajem, privukla zbog naslovnice. Ponekad mi se i to dogodi. Onda sam pročitala sadržaj, na brzinu, da mi ne otkrije previše. I privukla me po drugi put. Srednji vijek, Lika, Templari, putovanje jednog ratnika i njegova razmišljanja, a sve “začinjeno” hladnoćom, snijegom i tajnovitošću hrvatske regije. I krenula sam. I koji je to zalet bio, od samog početka. Znala sam da će mi ovaj roman biti nešto posebno. Opravdao je sva moja očekivanja. I preporučat ću ga na sve strane, kao jednu od najboljih knjiga ove godine.

“Zlo postoji. I nepobjedivo je. Spoznao sam to na gorak način, tragajući dobar dio svog života za čovjekom koji nekoć davno bijaše moj prijatelj.”

13.stoljeće, šumska, sniježna, strašna Lika. Dva putnika koji se razdvajaju, ni ne sanjajući što će ih snaći danima kasnije. Nakon što su na povratku iz Svete zemlje pronašli zabačeni samostan, bivši templar Hugrin i njegov suputnik Grima od otoka (irskog) kreću svaki svojim putem. Samostan je nadomak Senja, okoliš je okovan snijegom, opasnosti vrebaju iz svih kuteva. Grima odlučuje nastaviti prema Senju po namirnice, dok Hugrin ostaje u samostanu u kojem obitava nekolicina starih benediktinaca. Oni se boje, oni nešto znaju, a Hugrin je taj koji će se uskoro naći oči u oči s jednim od najstrašnijih čudovišta koje je u životu sreo. Grima odlazi u Senj i upoznaje njegove templare i njihove priče. Poganstvo i vjera isprepliću se u ovoj priči dok Likom haraju čudovišta koja nitko nije mogao ni zamisliti.

Knjiga je stilski savršena, jezično fantastična, a atmosferom neopisivo brzo uvuče čitatelja u svoje ledene i nemilosrdne ralje. Jer ovdje se događa mnogo više nego što smo na samome početku mogli i zamisliti. Lika skriva tajne koje su, nadamo se, ostale samo na legendi. Ali legende i počivaju na nečemu što se možda dogodilo. Tko zna koliko je očiju svjedočilo onome što su glavni likovi ovdje doživjeli. Možda Lika taji puno više od onoga što danas vidimo. Element fantazije u Zemlji vukova samo je još jedna stepenica više u njegovoj zanimljivosti. I sam povijesni aspekt romana dovoljno je intrigantan da nas prikuje za stolicu, ali njegov je fantastični dio ono čime me u potpunosti osvojio. Čorak je svojim arhaičnim jezikom besprijekorno dočarao vremensko razdoblje u koje je smjestio roman, opisima je prebacio čitatelja u tu beskonačnu pustoš, u njene strahote, nadnaravne, ali i svakodnevne, zemaljske. Bila sam tamo, mogla sam osjetiti hladnoću na svojim rukama, bojala sam se isto kao i oni koji su sve to doživjeli kroz riječi ovog talentiranog autora.

Ovaj je roman kombinacija svega što tražim od nekog štiva. Inteligentan je, iznimno dobro napisan, i jezično i stilski, a tematski je jedan od najzanimljivijih romana koje sam ikada čitala. Želim još ovakvih knjiga, romana koje ću preporučati svim srcem i o kojima ću pričati jer se zaista rijetko dogodi da se svi aspekti poslože onako kako treba. U Zemlji vukova autor je spojio folklor, religiju, povijesne aspekte s jedne strane te horor i fantaziju s druge strane. I, što se mene tiče, dobio je savršenu kombinaciju štiva za sve koji su se zaželjeli nečega malo drugačijeg. A Liku je kao regiju približio čitateljima kroz predivne opise prirode i njenih ljepota, dodijelivši joj jednu od glavnih uloga u ovoj priči, onu strašne i tajanstvene čarobnice koja krije neke od najzanimljivih tajni naše zemlje.

“Kako vidiš, Hugrine, i tvoj soj ima svoje prokletstvo. Goni vas neizreciva glad za znanjem koja će na kraju postati vaša propast. Nećete moći odoljeti tom iskušenju.”

Izdavač: Alienus