Ponekad je dovoljno sto pedesetak stranica neke knjige da se potpuno izgubimo u njoj. To mi se dogodilo s Doručkom. Sto šezdeset napetih stranica, pomno ponuđenih čitatelju, jednostavnog, ali posebnog stila. Svaka od njih skriva nešto važno, nešto potisnuto i skriveno i jako simbolično. Nešto što nam neće dopustiti da je odložimo.
Mia je dijete iz doma za napuštenu djecu, dijete roditelja samoubojica, žena koja je uspjela posložiti svoj odrasli život nakon što je sa svojih osamnaest godina napustila dom. Napustila je i Vedrana, jedinog prijatelja kojeg nikada nije zaboravila. Majka je troje djece, supruga simpatičnog Borisa, osoba za koju bi se izvana reklo da ima sve. Ali Mia nije potpuno sretna i kad jednog dana otvori omotnicu koju joj je poslala izvjesna Tisa Kolar, Mijin se život malo pomalo počinje mijenjati. Odjednom Boris više nije ono što je do tada bio, njen najstariji sin Damjan počinje razvijati zabrinjavajuće obrasce ponašanja, a Mia se najviše posvećuje tajanstvenim porukama psihijatrice Kolar, onima koje će rezultirati šokantnim otkrićem i nezamislivim doručkom.
“Prvo razočaranje u prijatelja vrlo je osobit i dubok doživljaj. Vjerujem da sam se tada zapitala postoje li uopće ljudi koji nisu sami.”
Dugo sam razmišljala o ovome romanu, mučile su me slike, opisi, odabiri glavnog ženskog lika, a posebice jedna odluka koju ne znam jesam li joj u stanju oprostiti. Autor je jako pametno posložio sve krhotine ove razbijene priče, postepeno nam otkrivajući tragove koji su nam mogli ukazati na ono što se sprema. Ali unatoč svoj simbolici, svim nitima koje smo trebali povući da bismo isplivali na površinu, teško ćemo biti spremni za ono što nas očekuje, ono što ovaj roman svrstava u one uznemirujuće psihološke drame koje su toliko moguće i realne da nas je strah to i pomisliti.
“Postoje i gore obitelji, i one koje imaju mnogo manje.”
Priču pratimo kroz različita vremenska razdoblja u kojima upoznajemo glavne likove i pratimo njihove odnose. Uspijemo se vrlo brzo i povezati s nekima od njih, ali Mihovilović nam ne dopušta da se potpuno vežemo ni za jednog. I bolje. Mislim da bi nam na kraju bilo još teže.
Ovaj tekst završavam onako kako sam i započela, divljenjem kako netko može u tako malo stranica smjestiti toliko događaja, a da nijedan nije previše. Ovaj je roman poput glazbenog djela koje započne mirno, sporo i staloženo te neprestano raste, da bi naposljetku kulminiralo vrhuncem koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim, a pojam doručak će čitatelja još danima proganjati.
Izdavač: Hena Com
CitamGledamSlusam 